Loader

DOKUMENT

Trijumf desnice: logičan ishod

24.jul,13:26

Helsinški odbor za ljudska prava - godišnji izveštaj o ostvarivanju ljudskih prava u Srbiji - ni u 2013. godini nisu zabeležene promene na bolje; naprotiv, ekonomska i socijalna situacija ukazuje da je većina građana sve ugroženija.

Pod naslovom Trijumf desnice: logičan ishod, Helsinški odbor za ljudska prava je objavio četrnaesti po redu godišnji izveštaj o ostvarivanju ljudskih prava u Srbiji za 2013. u kontekstu političkih, ekonomskih i društvenih kretanja.

Izveštaj konstatuje da u tom pogledu ni u 2013. godini nisu zabeležene promene na bolje; naprotiv, ekonomska i socijalna situacija ukazuje da je većina građana sve ugroženija.

Dalje, kada je reč o fundamentalnim ljudskim pravima stanje je i dalje zabrinjavajuće, pre svega kada je reč o manjinama, posebno Romima, LGTB populaciji i drugim osetljivim grupama, kao što su žene, osobe sa mentalnim smetnjama, stariji sugrađani, deca.

Deklarativna opredeljenost Vlade za poštovanje ljudskih prava nije dala konkretne rezultate. Institucije sistema su se u međuvremenu još više urušile.

Nova postavljenja promenila su kadrovsku strukturu institucija, ali, nažalost, ne na bolje: uglavnom su postavljeni nekompetentni i neprofesionalni kadrovi. Na delu je i dalje partijska kadrovska politika koja je – slobodno se može reći – još očiglednija nego u prethodnom periodu.

„Ljudska prava su još uvek u senci ksenofobije – nakon dugogodišnje kriminalizacije institucija i kriminalne politike, teško je očekivati bržu transformaciju zatvorenog društva i povratak u civilizacijske okvire. Utoliko pre što je i sama nova vlast – ponikla iz Miloševićevog režima i ratne politike – u fazi „pripitomljavanja“ i usvajanja novih standarda ponašanja…

Uočljivo je urušavanje i onih demokratskih iskoraka koji su napravljeni tokom proteklih 13 godina. U 2013. godini, kao i nakon vanrednih izbora 2014. sve je prisutnija tendencija arbitrarnog vladanja i jačanja liderske uloge premijera koji je uspeo za kratko vreme da monopoliše sve poluge vlasti. Koncentracija vlasti na jednom mestu dodatno će otežati proces demokratizacije i liberalizacije društva“.

Ovo su neki od zaključaka u uvodu izveštaja za 2013. godinu, objavljenog pod naslovom „Iskonski otpor liberalnim vrednostima“.

Osim preporuka Vladi Srbije, civilnom društvu, medijima i međunarodnoj zajednici i uvodnog teksta pod naslovom Trijumf desnice: logičan ishod, godišnji izveštaj Odbora pokriva, na više od 600 stranica, oblasti grupisane u poglavlja – „Pravosuđe“, „Sistem bezbednosti: zastoj reformi“, „Skuština Srbije: disciplinovana ’vojska’“, „Nezavisna regulatorna tela“, „Ekonomija: pod senkom bankrota“, „Mediji: degradacija profesije“, „Kultura: poraz politike i strategije“, „Obrazovanje: brojni izazovi bez odgovora“, „Otpor decentralizaciji – kočnica razvoju“,„Verske zajednice“, „Manjine“, „Diskriminacija“, „Srbija i region“, „Srbija i svet: postepeno integrisanje u međunarodnu zajednicu“ i „Rusija: Srbija pod nadzorom“.

Izvor: Trijumf desnice: logičan ishod, godišnji izveštaj Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji za 2013.

Logičan ishod

Od promene režima u Srbiji (2000, promene su, ustvari, počele 1990, promenom ustava i uvođenjem višepartijskog sistema. prim. red.) prošlo je već 13 godina, a ona je još uvek zaglavljena u tranziciji. Reforme su bile spore i polovične. Pokazalo se da one nisu moguće bez sinergije međunarodnih integracija, odgovornih političkih elita i širih društvenih pokreta. Ekonomska reforma u Srbiji je stagnirala i još uvek je daleko od dostizanja prihvatljivog nivoa. Napredak zavisi i od političkog sitema koji u Srbiji još nije promenjen. Međunarodna finasijska kriza, koja je uticala i na situaciju u Srbiji, je, međutim, okrenula javno mnjenje protiv reformi. Prema indikatorima EBRD reforme zavise od karaktera političkih i jačanja ekonomskih institucija unutar političkog sistema, odnosa između ljudskog kapitala i rasta, kao i inkluzivnosti institucija.

Srbija je tokom protekle decenije u procesu stalnog usklađivanja svojih zakona sa evropskim i u tom smislu njen normativni okvir korespondira sa evropskim kriterijumima i standardima kada je reč o vrednosnom sistemu. Međutim, u praksi još uvek dominira etnocentričnost. Nacionalizam sve više tone u tribalizam. Pluralnost, kao najveće dostignuće modernog liberalizma je konstantno na udaru. Politika homogenizacije ohrabruje monolitnu, insularnu i ekskluzivnu kulturu, što se odražava i na organizaciju države i društva. Zbog takve politike društvo je u stalnoj tenziji koja se očituje u netoleranciji i konfliktnosti u odnosu na druge. Učestali napadi na branitelje ljudskih prava kao nosioce tih vrednosti, u suštini kristališu taj odnos. Pri tome, ekonomska stagnacija je još jedan faktor koji hrani konzervativnu opciju i populizam koji se vraća u talasima tokom poslednjih gotovo četvrt veka.

Stanje ljudskih prava ni u 2013. godini nije zabeležio promene na bolje; naprotiv, ekosnomska i socijalna situacija većine građana nameće utisak da su sve ugroženiji. Takođe, kada je reč o fundamentalnim ljudskim pravima stanje je i dalje zabrinjavajuće: reč je o odnosu prema manjinama, posebno Romima, LGTB populaciji i drugim osetljivim grupama (ženama, 1 Promene su, ustvari, počele 1990, promenom ustava i uvođenjem višepartijskog sistema. osobama sa mentalnim smetnjama, starim osobama, deci…) Deklarativna opredeljenost Vlade za poštovanje ljudskih prava nije dala konkretne rezultate. Institucije sistema su se u međuvrenu još više urušile. Nova kadrovska rešenja su promenila unutrašnju strukturu u svim institucijama na gore, jer je reč o nekompetentnim i neprofesionalnim kadrovima. Na delu je i dalje partijska kadrovska politika i, može se reći, da je još očiglednija nego u prethodnom periodu. Ombudsman Saša Janković u svom godišnjem izveštaju ističe da „premoć političke volje i populizma nad vladavinom prava, slabe institucije naspram snažnih političkih centara moći i ličnosti funkcionera, slabost i neefikasnost pravosuđa, manipulacije medijima, atrofirana ekonomija i nereformisana administracija najveće su prepreke i izazovi koji stoje na piutu ostvarivanja ljudskih prava“.

Uočljivo je urušavanje i onih demokratskih iskoraka koji su napravljeni tokom proteklih 13 godina. U 2013. godini, kao i nakon vanrednih izbora 2014. sve je prisutnija tendencija arbitrarnog vladanja i jačanja liderske uloge premijera koji je uspeo za kratko vreme da monopoliše sve poluge vlasti. Koncentracija vlasti na jednom mestu dodatno će otežati proces demokratizacije i liberalizacije društva.

Izvor: Trijumf desnice: logičan ishod, godišnji izveštaj Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji za 2013.

Politički, društveni i ekonomski kontekst

Globalna finansijska kriza je intenzivirala kontradikcije nacionalnih interesa i u najinternacionalizovanijim delovima zapadnog sveta, pa i u Evropskoj uniji. To je dovelo do bujanja nacionalizma na Zapadu i do opadanja popularnosti kosmopolitskih ideja. Izveštaj Saveta Evrope o ljudskim pravima u Evropi, objavljen u aprilu 2014. godine upozorava da se u Evropi i dalje dešavaju kršenja ljudskih prava, uključujući korupciju, trgovinu ljudima, rasizam i diskriminaciuju. Generalni sekretar Saveta Evrope zaključuje da je „Evropi potrebna nova panevropska bezbednosna agenda koja mora uključivati zaštitu vladavine prava i demokratskih principa. Mi zajedno moramo vratiti Evropu na put jedinstva i saradnje zasnovane na zajedničkim vrednositma, standardima i zakonskim obavezama“.3 U zemlji kao što je Srbija, već devastiranoj virulentnim nacionalizmom, taj međunarodni trend ide na ruku političkim elitama koje se nikad iskreno nisu ni pomerile u odnosu na građanske vrednosti EU.

Sve vlade od 2000. godine su pod teretom ekonomskih i socijalnih problema bile prinuđene na okretanje evropskoj opciji. U procesu približavanja Evropskoj uniji (EU), Srbija je postepeno izvršavala postavljene zahteve, poput saradnje sa Haškim tribunalom, uspostavljanje dijaloga sa Kosovom koji je rezultirao Sporazumom između Beograda i Prištine (tzv. Briselski sporazum). To je u 2013. godini EU ocenila kao najveći iskorak i, zahvaljujući tome Srbija je počela pristupne pregovore sa EU. Izveštaj Komisije EU o napretku Srbije za 2013, bio je umereno pozitivan, upravo najviše zbog iskoraka koji je napravljen u pregovorima sa Kosovom, jer je normalizacija odnosa sa Kosovom ocenjena je kao najvažniji uspeh Srbije na putu ka EU.

Ispunjneje političkih kriterijuma u oblasti vladavine prava, ljudskih i manjinskih prava, kao i regionalne saradnje i međunarodnih obaveza su, prema Izveštaju, takođe uznapredovale. Ocenjuje se pozitivno njeno ispunjavanje obaveza iz Sporazuma o stabilizaciju i pridruživanju. Napredak u privredi bio je mali, neujednačen i, generalno nezadovoljavajući. Veoma spor napredak u ekonomskim reformama pokazuje da Srbija nije ni blizu ispunjenju Kopenhaških kriterija (1993) u vezi sa funkcionisanjem tržišne privrede. U pogledu sposobnosti da pristupi u članstvo, Srbija je pokazala neujednačen progres u različitim oblastima (poglavljima).

Ni nova/stara vlast nije odgovorila na neke suštinske probleme koji dominiraju još od devedestih, pre svega na razarajuće posledice ratne politike. To je, u suštini koren svih problema. Etnocentrična politika kako na unutrašnjem, tako i na spoljnem planu ugrožava unutrašnju stabilnost Srbije: nerešen autonomni status Vojvodine, nestabilan Sandžak, marginalizovan položaj juga Srbije, kao i otvoreni problem sa Rumunijom i Bugarskom zbog položaja njihovih manjina u Srbiji. Položaj manjina u Srbiji je, generalno nestabilan uz brojne probleme. Naime, lokalne etničke zajednice projektuju strah od ugroženosti, hermetizuju se iznutra i često postaju nacionalno radikalizovane. Sporazum Beograd – Priština učvrstio je nezavisnost Kosova, međutim, mit o Kosovu i dalje se koristi za mobilizaciju javnosti.

Srbija se 2013. godine, prema analizi Fondacije Heritidž (Heritage), i dalje nalazi među „ekonomski uglavnom neslobodnim zemljama“. Srbija je pri samom dnu među evropskim zemljama i ispod svetskog proseka. Među najslabijim tačkama su državna potrošnja i monetarne slobode. Prema podacima Heritidža (www.heritage.org), Srbija je među 178 rangiranih država zauzela 95. mesto i nalazi se u istoj zoni sa 61 državom (od 91. do 151. mesta) u kojoj su ispred Srbije Namibija, Vanuatu, Gambija i Uganda. U komentaru za Srbiju, Fondacija navodi da je napredak zabeležen u oblastima investicionih sloboda, čak za 35 poena, dok je izvestan napredak zabeležen i u pogledu monetarnih sloboda i slobode od korupcije. Međutim, taj napredak je neutralisalo pogoršanje u kontroli javne potrošnje, fiskalne slobode, poslovne i trgovinske slobode. Srbija i dalje zaostaje u promociji i primeni vladavine prava. Dublje institucionalne reforme su i dalje od kritične vaznosti“. Najlošiju poziciju Srbija je zauzela u pogledu monetarnih sloboda, što podrazumeva i stabilnost valute i borbu protiv inflacije – 158. od 178 zemalja, kao i prekomerne državne potrošnje, gde je na 154. mestu. „Javna potrošnja iznosi 45 odsto bruto domaćeg prihoda. Vladin dug je oko 64 odsto bruto domaćeg proizvoda“, navodi se u objašnjenju.

Srbija se 2013. godine našla na 72. mestu po stepenu percepcije korupcije u javnom sektoru na listi organizacije Transparensi internešnal (Transparency International, TI), čime je popravila svoj položaj za osam mesta i tri poena u odnosu na prethodnu godinu. Bez obzira na taj pomak, Srbija se i dalje nalazi među zemljama sa veoma rasprostranjenom korupcijom. Prema ovogodišnjem indeksu korupcije TI, više od dve trećine zemalja na listi, ili 69 odsto ima manje od 50 poena, što ukazuje na ozbiljan problem korupcije u svetu.7 Predsednik nevladine organizacije Transparentnost Srbija Vladimir Goati ocenio je da je napredak Srbije rezultat „antikoruptivnih institucija stvaranih u proteklih pola decenije“.

Neki od glavnih problema Srbije su kršenje antikorupcijskih zakona, nedovoljni kapaciteti organa koji vrše nadzor i kontrolu nad njihovom primenom i nedovoljno transparentan proces donošenja odluka. Programski direktor te organizacije Nemanja Nenadić naveo je da se svake godine u istraživanju korupcije uočavaju uglavom iste štetne pojave, i da zato „nije naročiti optimista“, uprkos napretku Srbije. „Sama činjenica da se veliki deo problema i prioriteta ponavlja iz godine u godinu, rečito govori o tome da je potrebno uraditi jako mnogo da bismo napravili neki krupan pomak napred“.9 U poslednjih godinu dana vlast je demonstrirala „političku volju“ da se reše pojedini slučajevi korupcije.

Međutim, najveći problem, u suštini je promena vrednosnog sistema. Neprikosnoveni tumač srpskih nacionalnih interesa Dobrica Ćosić ne vidi Srbiju u Evropskoj uniji i ne očekuje više razumevanja EU prema Srbiji, koja stalno šalje ultimatume. Jer, kako ističe, to je balkansko pitanje, a Srbija je centralna sila Balkana.10 Pod ogromnim pritiskom ekonomskih problema i pred kolapsom privrede, srpska nova/stara vlast bila je primorana da prihvati pomoć Evropske unije kao jedini izlaz. Međutim, to nije dovelo do promene „stanja duha“ koga karakteriše ksenofobija, mitsko shvatanje istorije, verovanje u „teoriju zavere“, nesposobnost da se objektivno sagleda sopstvena uloga u neposrednoj istorijskoj prošlosti. Populizam dominira političkom scenom, samo je prilagođen aktuelnoj političkoj situaciji.

Promena kulturnog modela moguća je samo uz opštedruštveni konsenzus, od koga je Srbija još uvek veoma daleko. Za to nisu spremne ni politička ni intelektualna elita. To se pre svega odnosi i na imperijalnu svest elita koja je glavna opstrukcija građanstvu, koje se definiše kao svest građana koji aktivno učestvuju u rukovođenju državom i koji su svesni odgovornosti za to. Otvoreno nacionalno i državno pitanja zahteva jedinstvo i homogenost nacije, a time se sprečava promovisanje građanskih vrednosti. To se reflektuje i na položaj manjina, jer postojeći sistem multikulturalnosti ne korespondira sa opštim građanskim vrednostima. Odsustvo građanskih vrednosti gura manjinske zajednice u segregaciju. One projektuju strah od ugroženosti, hermetizuju se, a neke se i same radikalizuju. Integracija etničkih zajednica će stoga biti jedan od težih procesa sa kojim će se Srbija nositi na svom putu ka EU.

Promena kulturnog modela podrazumeva i suočavanje sa prošlošću. Odnos prema prošlosti u Srbiji i dalje karakteriše ćutanje, ili pak negranje bilo kakvog udela u zbivanjima devedesetih. „Kulturu ćutanja“ karakteriše poricanje, manipulacija, politizacija i nepoverenje. To sprečave napore u cilju suočavanja sa prošlošću, a time i suštinsku normalizaciju odnosa u regionu. Teza da „Srbija nije bila u ratu“ i da su Srbi u Bosni vodili „oslobodilački rat“ ne doprinosti dijalogu u region. U samoj Srbiji se neguje status žrtve – Srbi kao žrtve svih ratova u XX veku. Bosna je i dalje otvoreno pitanje za srpsku elitu i čeka se promena okolnosti koja bi Bosnu dovela do kolapsa i dezintegracije. Dobrica Ćosić smatra da „nijedan istorijski čin nije konačan, jer oni se menjaju i u odnosu prema njima menjaju se politike“.11 Poimanje demokratije i koncepta ljudskih prava takođe dovodi u pitanje karakter zaokreta. Srpsko društvo počiva na tradiciji, a ne na pravu, na ritualu, a ne na ustavu. Izrazito antikapitalistička i antitržišna retorika u suprotnosti je sa realnošću kojom dominira tajkunska „burazerska privreda“. Srpska politička elita je antikomunistička, jer se iza toga se krije njen nacionalizam, a često i revanšizam. Univerzalistički vrednosni stavovi socijalizma, kada je reč o manjinama (verskim i etničkim), zamenjen je plemenskom netolerancijom i strahom od drugačijeg.

Vladimir Vuletić, sociolog smatra da je u Srbiji je stvoren model kapitalizma bez kapitalista. Političari koji su preuzeli kontrolu nad državom gradili su sistem u skladu sa svojim interesima. On ističe da se Srbija izdvaja i po tome, što je osim isprepletanosti političke i ekonomske elite, većina privrednika u političkim partijama na visokim položajima u političkoj hijerarhiji. Podaci istraživanja pokazuju da je 2007. godine učešće privrednika u partijama na važnijim političkim fiunkcijama u Srbiji bilo višestruko veće nego u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj ili Bugarskoj. Vuletić ističe da „veza između ekonomske i političke elite kad pređe određenu granicu, podstiče korupciju, smanjuje interes za ulaganje u zemlju, otežava podsticanje preduzetništva i prvenstveno doprinosi koncentraciji bogatstva i moći u malom broju interesno povezanih privredno političkih klika“.12 Stvaranje imidža Aleksandra Vučića kao jakog čoveka, otvorilo je pitanje društvenog poretka, generalno. Odnosno, da li je Srbija sklona autoritarizmu (vladavini jednog čoveka ili manje grupe ljudi), ili je demokratija najizvesniji društveni poredak. Prema rečima profesora na Filozofskom fakultetu Vladimira Vuletića ukoliko širi društveni sistem nastavi sa propadanjem, Srbija sasvim sigurno može da očekuje pojavu neke vrste autoritarnog režima. On ističe: „Veoma teško bih mogao da branim tezu da će Srbija biti slobodno i demokratsko društvo“. Trijumf desnice oličene u Srpskoj naprednoj stranci (SNS), na sličan način kao što se to dogodilo u Mađarskoj, ukazuje da bi Srbija mogla nastaviti da ide putem desnog populizma, ali bez konfrontacija sa Evropskom unijom. U suštini, od dolaska na vlast naprednjaka teku dva paralelna procesa, ističe Stefan Aleksić, antropolog. Na jednoj strain, medijsko spinovanje i jačanje Vučića, na šta se nadovezuje priča o tradicionalizmu i o potrebi velikog vođe. Aleksić smatra da će Aleksandar Vučić voditi desnu, populističku politiku i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu.

Izvor: Trijumf desnice: logičan ishod, godišnji izveštaj Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji za 2013.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve