Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Protekli vikend praktično je bio neprekinuti niz protesta raznih društvenih grupa, iz različitih pobuda
Ukidanje „Utiska nedelje“ otvorilo je Pandorinu kutiju srpskih medija. Ma kako javnost bila zamlaćivana medijskim pokrivanjem Parade ponosa, duh cenzure je pušten iz boce i niko ne može sakriti jedinstvenu propast profesionalnog novinarstva. Javnost je bila žedna krvi, jer ako imate Paradu, zatim litiju sa molebanom i mnogo huligana na ulicama – bila je neophodna katarza. Simboličku žrtvu podneo je brat Aleksandra Vučića sa pratećim obezbeđenjem, pozajmljenim od premijera, a sada će deblji kraj izvući policajci optuženi da su prekoračili ovlašćenja. Zato je protekli vikend praktično bio neprekinuti niz protesta raznih društvenih grupa, iz različitih pobuda.
Krenimo redom.
Uoči vikenda, od famoznog Biroa za koordinaciju službi bezbednosti se očekivalo da kaže jasno da li će Parade biti ili ne.
U centru Beograda okupio se popriličan broj pristalica Dveri i još nekih crkveno-političkih organizacija da sačekaju saopštenje aktuelne vlasti o Prajdu. Slika sa protesta bila je površna, saopštena uzgred, nismo saznali ni koliko ljudi se okupilo, niti kakve poruke su poslate sa skupa. Iz raspoloživih informacija, ali i ličnog uvida koji sam imao, shvatio sam da su učesnici protesta dominantno želeli da pokažu nezadovoljstvo odlukama aktuelne vlasti, uglavnom inspirisani neodmereno oštrim saopštenjem SPC-a. Ponovo je homoseksualizam izjednačen sa pedofilijom i „skotološtvom“, a LGBT osobama je poručeno da „šetaju o sopstvenom trošku“. Zaista je, blago rečeno, čudno delovao ekonomski argument od institucije čije ekonomsko poslovanje nikako ne možemo nazvati transparentnim. Bilo kako bilo, svi mediji su shvatili da su u subotu, na Trgu Republike, održane do sada najveće demonstracije protiv Vučića.
Kada je bilo potrebno pokazati petlju, ni Vučić, ni Stefanović nisu želeli da odu „do kraja“. Premijer je imao neodložna posla u Tekiji, koja će, pokazaće se sutradan, ipak biti „odložna“ kada su se sumirali rezultati Parade ponosa na još jednoj ničim izazvanoj vanrednoj konferenciji za novinare.
Ministar policije je potvrdio podvojenost Vlasti po pitanju prava LGBT ljudi. Pozvao je, citiram, „na uzdržavanje od nereda, napada na policiju i uništavanje imovine Beograda“. Dr Stefanović je uspeo da upozori i zaštiti sve osim predmeta zaštite – ljude drugačije seksualne orijentacije! Njih nije pomenuo.
U nedelju su mediji unisono izveštavali o Prajdu, a posebno sam pratio euforičnu egzaltaciju na B92, Studiju B i Pinku. Ključna reč, ili direktiva iz Kabineta, bila je – „normalno“ u svim jezičkim konstrukcijama. Identične najave iz studija i replike reportera sa ulice: „Je l’ da je ovo jedno normalno jutro u Beogradu?“ Potpuno normalno, osim bornih kola, helikoptera i žandarmerije, sve ooobično, blokiran grad, a batine je popio Vučićev brat koji je baš tad sa Vučićevim obezbeđenjem hteo da prođe pored nervoznog kordona u punoj opremi. Ne razumem prihvatanje direktive prema kojoj je Prajd morao da prođe kao „normalan“, pri čemu je upravo taj kriterijum najsporniji u odnosu prema LGBT populaciji. Gay je OK, ali Prajd u Beogradu uopšte nije delovao kao obično, nedeljno jutro.
Demanti je stigao na B92 neposredno posle šetnje – huligani su napali zgradu i povredili dva policajca. Bio je to surovi susret sa činjenicom da se uprkos „uspešnom Prajdu“ mržnja i netolerancija u Srbiji nije umanjila.
Tog istog dana je B92 došao na udar dve potpuno različite društvene grupe.
Prvo su huligani izveli udar „zdesna“, pa je izgledalo da B92 ponovo dobija smisao svog postojanja i tradicije inicijatora društvenih promena.
Međutim, iste večeri je ispred iste zgrade, u 21 čas došlo do protesta novinara i nekih opozicionih političara zbog cenzure u ovoj medijskoj kući. Povod je bio skidanje emisije „Utisak nedelje“. Da je ovaj tihi protest ostao samo novinarski, mogao bih da ga prihvatim, ali političari iz današnje opozicije, a bivše vlasti, zaista nemaju pravo da se bune. Kontrola medija iz Kabineta počela je za vakta DS-a, budimo pošteni, a LDP je odigrao sramnu ulogu tokom usvajanja nebuloznog seta zakona o medijima. Kolege imaju pravo da kritikuju, političari jok, tu zaista treba razgraničiti stvari.
Zašto novinari ćute i prihvataju vlasničko pravo kao legitiman alibi za cenzuru?
U nedelju sam pred Prajd gledao reprizu „Poletarca“, epizoda iz 1979, tema „Broj 7“. Uprkos nostalgiji, fenomenalnom zanatskom radu Timoti Bajforda, primetio sam da u songovima o broju 7, Balašević menja imenicu „Tito“. Čkalja opisuje Titovo detinjstvo na Sutli i njegove dečačke podvige. Jugoslavija je bila okružena BRIGAMA, u miroljubivoj koegzistenciji. Koja smo mi Severna Koreja bili, bokte! Mnogo volimo da obožavamo Vođu, da ga menjamo po padežima i da ga posle jednako strasno mrzimo. Uz taj „Poletarac“ odrasla je aktuelna generacija naših današnjih novinara, žalim ako sam nekome pokvario idiličnu sliku detinjstva.
Pitanje glasi: kome onda odgovara ovakav B92, ako ga napadaju i sa desna i sa leva i centralno, što bi rekli profesionalno? Odgovor je jednostavan i logičan, ovakvi mediji, uključujući i B92, valjaju samo Vlasti, ma kako se Vučić povremeno žustro durio na njih.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve