Loader

DOKUMENT

Inicijativa vlade DS u senci: Zaustavimo nasilje!

24.april,22:22

Srbiji ne treba nedodirljivi vođa, treba joj vladavina prava. Mrak stvoren ućutkivanjem svih, neće nestati ako i mi čvrsto zatvorimo oči Analize: Slobodan Antonić - Život sa siledžijom

Miting DS: Ko hoće da trpi neka ćuti

Demokratska stranka je održala miting 25. aprila na Trgu Republike u Beogradu, uz parole „Protiv mraka! Protiv straha! Protiv učutkivanja! Osvetli Srbiju!“ Po končanju skupa na Trgu Republike demokrate su organizovale protestnu šetnju ulicama Kolarčevom, Terazijama, Trgom Nikole Pašića, Kneza Miloša do zgrade Vlade Srbije, gde su učesnici ostavili poruke premijeru i ministrima u kojima se kaže da je učinak vlade – smanjene penzije i plate, ukinuta sloboda nezavisnih institucija, oterani investitori, obezvređeno znanje, uvedeno nasilje u politiku…

Tokom šetnje, okupljeni građani uzvikivali su „Vučiću odlazi“, „Ajmo ajde svi u napad“, „Ostavke ostavke“.

Miting na Trgu Republike otvorio je glumac Branislav Lečić, koji je vodio čuvenu seruju mitnga kod Terazijske česme posle 9. marta 1991. Lečić je učesnicima, među kojima su simpatizeri i članovi DS, Nove stranke, Narodnog pokreta Srbije, Zajedno za Srbiju, sindikata „Sloga“, pročitao pismo naslovljeno „Tati“, uz konstataciju da građani nisu deca, već odrasli ljudi, koji misle svojom glavom i nemaju straha.

„Nije ovo tvoja država, već svih nas koji u noj živimo. Nisi tata, već jedan od nas, nisi na vlasti zarad sebe, već nas predstavljaš, mediji ne postoje zbog tebe, a ni policija….

Ovo je demokratsko društvo, a ko se plaši demokrata nije demokrata, naglasio je on.

Učesnici skupa nose parole „Mali pali“, „Firmu imaš, ličnu kartu nemaš“, kao i karikature sa likom premijera Aleksandra Vučića uz poruku „Gotov je“.

Lider Demokratske stranke Bojan Pajtić je naglasio da je potrebno promeniti vladavinu neznanja i hohštapleraja, da je za tri godine ova vlada uspela da osiromaši građane, zaduži se deset milijardi, da zemlju gura sve dublje i dublje u krizu u svim oblastima društvenog života.

Pajtić je podsetio da građani ne mogu da zaborave hiljade mrtvih i ranjenih, stotine hiljada izbeglica, ogromnu nezaposlenost i inflaciju sa kojom su bili suočeni u prošlosti.

„Kada slušam kako kuka na 2011. i šta je ostalo iza nas, pitam se kako bi kukao da je 2000. preuzeo vlast, kukao bi tako da bi se čulo do Karlovaca i Karlobaga…“

Pajtić je podsetio na činjenicu da je Srbija 2012. bila siromašna država, suočena sa ekonomskom krizom u svetu, ali da je imala najbolje ekonomske pokazatelje u regionu.

Nasuprot tome, dodao je, za vreme vladavine Vučića imamo najgore ekonomske pokazatelje u regionu, a dug je porastao za 10 milijardi evra.

„Danas su na vlasti oni koji su 12 godina čekali i za to vreme nisu primetili ni mostove koje smo podigli, bulevare koje smo izgradili, nisu videli 15 milijadi investicija koje smo doneli, vrtiće i škole koje smo izgradili. Preko noći su od ratnih profitera postali Evropljani, od ponavljača magistri i doktori. Danas SNS svom snagom unapređuje sve greške koje je DS pravila, a DS danas kaže da nema pravo više ni na jednu grešku“, poručio je Pajtić.

Pajtić je ocenio da se vladajuće stranke skrivaju iza jednog čoveka, autokratskog vođe koji je suspendovao institucije, a da to pokušava da učini i sa zdravim razumom. On je naglasio da da je Vučić izabrao dvojac savetnika na čelu sa Tonijem Blerom i Alisterom Kempbelom, a za poslovnog partnera šeika, čija je zemlja sponzorila OVK, za šta je i nagrađena.

Pajtić je naglasio da je Srbija danas država bez strategije, da smo svi taoci neznalica, šarlatana, plagijatora, da se danas Srbija prodaje iza zatvorneih vrata, a da se laž prodaje za dostojanstvo, te da su građani Srbije taoci besomučne propagande i licemerja.

Premijer je, po Pajtićevoj oceni okružen kriminalcima, plagijatorima, falsifikatorima i neznalicama.

Zatraženo je da i da vlada energiju koju ulaže u ućutkivanje – stavi u službu građana i u skladu s principima vladavine prava, a da stranke koje čine vlast pronađu u svojim programima reči „sloboda“ i „ljudska prava“, te da ne učestvuju više u nasilju.

Ko hoće da trpi neka ćuti, ko hoće da ćuti neka trpi. Mi nećemo da ćutimo, trpimo i gledamo, naglasio je Pajtić i zatražio da premijera Srbije Aleksandar Vučića podnese ostavku.

„Tražimo Vučićevu ostavku. Sve je ovo njegovo delo. Jer oni (ministri i članovi Srpske napredne stranke) ništa ne bi bili bez tog Vučića i zato on treba da ode iz političkog života ove zemlje i sa mesta predsednika Vlade“, kazao je Pajtić.

Pajtić je naglasio da je Vučićevo delo i to što ministar odbrane ne oseća odgovornost za pad helikoptera i to što ministar prosvete „ponižava studente, nastavnike i profesore“, što ministarka Zorana Mihajlović daje intervjuje dok radovi na žeželjevom mostu stoje.

Kao Vučićevo delo naveo je i to što ministar pravde vređa advokate, što Partija ujedinjenih penzionera Srbije glasa za smanjenje penzija, što Željko Mitrović dobija nagradu za unapređenje kulture i kada „Vučićević objavi novu bljuvotinu“.

Deklaracija Demokratske stranke: Umnožavaju se nepravde i rastaču institucije. Vlast stvara atmosferu straha i opšte nesigurnosti

U Srbiji raste nasilje u svim delovima društva, ali nasilje nad zdravim razumom i

drugačijim mišljenjem je to koje podstiče sva druga nasilja u društvu.

Političko nasilje

vlasti prelilo se na institucije, u škole, na ulice, u medije, među građane i obuhvatilo

svaki segment društva.

U Srbiji se danas živi teško, ljudi su zabrinuti za posao, za svoje i zdravlje svojih

najbližih. I nisu slobodni to da kažu.

Svi mi, građani, vlast, opozicija, mediji, najšira javnost, svi smo na istom društvenom

poslu izgradnje demokratskog društva i vladavine prava i tražimo da se to uvažava.

Niko nema pravo na političku samovolju, na sprečavanje kritike, na ućutkivanje i

omalovažavanje različitih.

Neodgovornost i arogancija vlasti izazivaju zabrinutost i nezadovoljstvo. Umnožavaju se

nepravde i rastaču institucije. Vlast stvara atmosferu straha i opšte nesigurnosti.

Nezavisne institucije u Srbiji ugrožene su pritiscima, klevetanjem, organizovanim

medijskim progonima. Borba protiv korupcije je paradna i instrumentalizovana, bez

rezultata.

Mi se ne slažemo i ne mirimo s tim.

Mrak stvoren ućutkivanjem svih, neće nestati ako i mi čvrsto zatvorimo oči.

Srbiji ne treba nedodirljivi vođa, treba joj vladavina prava. Vladavina zakona, a ne ljudi.

Svaka vlast mora biti podložna kritici, nadzoru i kontroli. Da služi građanima, a ne da im

gospodari.

Život je ono što od njega napravimo, Srbija će biti onakva kakvom je mi izgradimo, a

danas je Srbiji potrebno da svi slobodno iskažemo svoj stav.

Da kažemo NE strahu jer je strah kradljivac svake slobode.

Od vlasti tražimo da ogromnu energiju koju ulaže protiv demokratskih institucija i

građana Srbije usmeri na to da služi građanima u skladu sa principima vladavine

prava.

Od političkih partija koje učestvuju u vlasti zahtevamo da pronađu u svojim

programima reči „sloboda i ljudska prava“ i da više ne saučestvuju u nasilju.

Od evropskih i međunarodnih institucija da ne ćute pred problemom koji može

biti mnogo veći od onog koji ćutanjem pokušavaju da reše.

Građane pozivamo na odbranu sopstvenog dostojanstva i ugleda zemlje u kojoj živimo.

( Vlada DS u senci, Inđija, 24.04.2015. godine )

ANALIZE: Život sa siledžijom


Slobodan Antonić

„Gotovo svaki premijerov nastup predstavlja otvoreni mobing“ – da parafraziram ono što je nedavno rekao Đorđe Vukadinović. „Vučić ne prestaje da se izdire na ministre, generale, novinare, poslanike, čak i na pojedine ambasadore“.

U Srbiji, kao zajedničkoj kući, izgleda da živimo sa nekakvim gazdom-siledžijom koji voli javno da zastrašuje, čak da ponižava. U „slučaju Andrej Vučić“ zastrašivana je i ponižavana žandarmerija. U „slučaju helikopter“ zastrašivana je i ponižavana vojska. Novinari su tako sistematski mobingovani da se dugo niko nije usuđivao da objavi ono što je javna stvar i što je već znalo pola Beograda – da se Vučić ponovo oženio. Kada neka javna ličnost počne da postavlja nezgodna pitanja izvuče mu se dosije i preda tabloidima – primer Saše Jankovića, kome je iskopana nekakva afera iz 1993. godine, najsvežiji i najupečatljiviji je primer tog metoda.

Naša skupština je, takođe, slika osionosti režima, pa i njegovog nosioca. Opozicionih poslanika koji se usuđuju da nešto kritički progovore nema ni desetak. Protiv „Beograda na vodi“, tog ličnog projekta našeg premijera, glasalo je tek devet poslanika, nula uzdržanih – od njih 250. A opet, režim ne može ni tih devetoro da otrpi. Predsednica skupštine preti da će opozicone deputate poslati na „društveno koristan rad“ – kao da smo u kakvoj maoističkoj kultur-revoluciji. Da stvar bude grđa, opozicioni poslanici na to reaguju tako što traže da predsednicu skupštine smeni premijer. Predsednik vlade da smeni predsednika skupštine?! Pa ko u Srbiji kome odgovara, skupština vladi ili vlada skupštini? Ovakvu karikaturu od parlamentarizma valjda nismo imali još od Domanovićeve Stradije.

Uopšte, naš prvi političar se vrlo često ponaša – ne, ovaj izraz nije prejak – kao kakav verbalni siledžija. Jer on gotovo na svako pitanje – ma kako bilo institucionalno opravdano i razumljivo – dobija napad besa i reaguje uvek lično, i uvek smrtno uvređeno. Pitate li Vučića nešto o padu helikoptera, on će vam se obrecnuti: „Da li vi hoćete da kažete da je neko hteo da ih ubije? Ne razumem vas, šta je smisao? Šta je smisao cele priče? Bandić mu je rod! Najbolji su prijatelji! Rod! Dakle, da ne mislite valjda je hteo da ga ubije?! Ne razumem šta je ideja! Nikako ne razumem, danima vas pitam šta vam je ideja?! Sve vreme, tri nedelje se trudim da uhvatim šta je to što želite. I sem mržnje i želje za političkim obračunom ja ne vidim ništa! A ko je odgovoran za smrt Milića i Markovića? Ko je odgovoran za smrt, nultu, `lastu` kad smo nastavili da pravimo, Savića? Ko je odgovoran za sve naše ljude koji su poginuli? Pa to je vojska, to je život! Težak život. Težak rad. Je l` sam rekao nekad da su za to krivi Tadić i Šutanovac? Pa nisam nikada! I nemoj da se pravite da nije tako kad znate da sam u pravu!“.

Agresija, arogancija, optuživanje, podmetanje… to je ponašanje koje izbija iz gotovo svake primijerove rečenice, iz gotovo svakog njegovog nastupa. On je postao ličan, ličan ne samo u odnosu prema novinarima, već i u odnosu prema gotovo svim funkcionerima ili osobama iz javne sfere. On kao da ne priznaje više delovanje iz osećaja dužnosti, odgovornosti ili ideala. Ne, za njega se u javnoj sferi može delovati samo „u korist Vučića“ ili za račun njegovih protivnika. Za njega ne postoje novinari koji rade za javnost, već samo oni koji rade „za Vučića“ ili „za Miškovića“. Za njega ne postoje funkcioneri koji se drže normi, već samo „njegovi“ ljudi i „žutaći“.

I pošto je funkcionisanje institucija i javne sfere sveo na lični obračun („za-ili-protiv-mene“), pošto je tako agresivno ličan u svemu, Vučić je uspeo da zastraši skoro sav državni aparat – ali ga je time teško učinio efikasnijim. U strukturama vlasti sada se sve iole važno može dešavati samo po izričitoj volji premijera, on se mora pitati za sve. I ko god zalazi u naša ministarstva posvedočiće vam da se najveći deo ostalih aktivnosti državne mašinerije – dakle, delovanja koja nisu direktno sprovođenje njegovih naređenja – sada svodi na otkrivanje skrivenih „žutaća“ i dovođenje lojalnih kadrova na njihova mesta.

Klijentizam je uvek bio, manje ili više, prisutan u našoj administraciji, kao i u našem javnom životu. Ali sada je taj klijentizam počeo da bude praćen i modelom ponašanja koji karakterišu mobing, agresija i stalni lični obračun. Onako kako se Vučić ophodi sa svojim ministrima, tako se sada ministri ophode sa svojim državnim sekretarima, ovi pak sa šefovima odseka, oni sa službenicima, a oni zatim sa strankama. U vlasti se proširio manir da se svako na svakog ispod najgrublje izdire, a to brecanje se uporno, poput koncentričnih krugova, širi na celo društvo. A nema nikakve sumnje ko je u središtu tih krugova.

I ranije je, u 19. i 20. veku, u Srbiji postojao režim lične vlasti. Ali, sada je u toj sintagmi nekako naglasak isuviše na onome lična. Ne samo da imamo institucionalno gotovo neograničenu vlast jedne ličnosti. Sada je ta vlast doslovce lična, što će reći sujetna, paranoična, osvetoljubiva, kapriciozna, svađalačka, pa i nasilna.

Kada imate takvu vlast, svu od jedne ličnosti i od njenog karaktera, i kada ta ličnost izrasta u zlostavljača, neminovno je da će žrtve pružiti otpor. Verbalnom siledžiji će, pre ili kasnije, doakati neka od njegovih žrtava. Karakter svake vlasti naznačuje i njen mogući kraj. O tome treba da porazmisli svako ko se, prema podređenima, drži modela osornosti i zastrašivanja. A pre svih onaj koji je taj model arogantno uveo u naš javni prostor.

(Život sa siledžijom, NSPM, petak, 24. april 2015. )

Poslednje izdanje

Mogućnost izbora mora da postoji (1)

Podele po dubini Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve