Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
U truloj državi nema zdravog pravosuđa. Zato je u današnjoj Srbiji, baš kao i u onoj jučerašnjoj, svaki trud da se sudovi postave na čvrste noge, a da se pri tome ne menja neprirodna hijerarhija u međusobnom odnosu tri grane vlasti, da se ne dira u način na koji se vlada, ni u način na koji se sa samog vrha utiče na društvo i kulturu, unapred izgubljena bitka. Uprkos podjednako dugotrajnoj koliko i prividnoj akciji spasa, pravosuđe je u goroj situaciji nego što je ikada bilo: bez neophodne nezavisnosti i samostalnosti, bez dovoljne stručnosti i ujednačenosti.
Da nisu upotrebljene preteške reči? Molim, možda ćete naći neke prikladnije za državu u kojoj premijer ne shvata da se svojim izjavama meša u sudsku vlast i da povređuje pretpostavku nevinosti? U kojoj se ministar pravde smatra nedodirljivim, uprkos tome što je pravosuđe najslabija karika u pristupnim pregovorima, što je doprineo višemesečnoj blokadi rada sudova, što omalovažava advokaturu i ne snalazi se u poznavanju sukoba interesa, što se njegova pretnja tužbom protiv članova prvog saziva Visokog saveta sudstva može shvatiti kao otvoren pokušaj disciplinovanja sadašnjeg saziva ovog organa, i što njegova najava da će sudije morati da nadoknade štetu koju država plaća zbog dugog trajanja postupaka, osim zastrašivanja, otvoreno daje do znanja da je učinak važniji od kvaliteta.
Kakva poruka, uostalom, proizlazi iz pretpostavke da se sam predsednik Republike, zalažući autoritet svoje funkcije, makar i posredno, uz aktivno sudelovanje jednog od najbližih svojih saradnika, upleo u postupak za rehabilitaciju Dragoslava Mihailovića, postupak koji je predstavljao svojevrsni ispit zrelosti za naše sudstvo? I kako, najzad, objasniti da je sud, da li zahvaljujući uplitanju ili nekoj drugoj slabosti u moru onih na kojima je odnegovan, na tom ispitu pao? Ne zbog složenosti same stvari, već zbog toga što nije uspeo da razluči dijahroni aspekt fenomena pravičnog suđenja od njegovih savremenih karakteristika, ili, što je još gore, da uoči jednostavni pravni postulat da se bez prethodnog odgovora na pitanje da li je osuđeni bio odgovoran za ratne zločine i kolaboraciju sa okupatorom ne može izvesti zaključak o tome da li su u donošenju osuđujuće presude prevagu nad ovim činjenicama odneli politički ili ideološki motivi!
Kakva li je država u kojoj se odbranom partijskih kadrova, bez obzira na njihovu nesposobnost, šalje poruka da je politička volja iznad zakona i odgovornosti? Ili država u kojoj žrtva odmazde može postati sudija koji se nije uklopio u sliku projektovane odmazde prema licu kome se sudi (slučaj sudije Vučinića)? O kakvoj državi da govorimo, kada se u njoj donose zakoni za pojedince ili za izbegavanje regularnih procedura, i u kojoj se, za najosetljivije predmete koji nas godinama kompromituju u međunarodnim razmerama, pored organa zaduženih za otkrivanje krivičnih dela i krivično gonjenje, obrazuju istražni timovi amatera (ubijeni novinari, slučaj braće Bitići)? Kako nazvati stanje u državi koja polako, ali sigurno, preuzima štafetnu palicu haških optuženika, dovodeći u pitanje i legitimitet i svrhu Tribunala i sopstveni zakon o saradnji s njim?
Pojam sankcije, mada odavno ima drugi sadržaj, u našim prilikama se sasvim komotno može tumačiti u svom izvornom i doslovnom značenju: svečana naredba, odobrenje više vlasti za neki čin niže vlasti, dozvola, potvrda, dopuštenje. S tom razlikom što ovde nije reč o naredbi koju izriče sud, već o onoj koja se spolja nameće da bi obuhvatila i sud i njegove odluke. Zato se sudovi i smatraju nižerednom vlašću, koja svečane naredbe „viših“ vlasti ne bi trebalo da prima samo kroz formu zakona, nego i kroz tumačenja kako bi i prema kome zakon trebalo ili ne bi trebalo primeniti.
Patološki karakter izvršne vlasti, a ne njen deklarisani tip, nastoji da potčini organe čija je ustavna obaveza da budu nezavisni. Kritika se uzima kao akt neprijateljstva. Nezavisne institucije smatraju se konkurentima. Snaga izvršne vlasti meri po tome što neprekidno daje do znanja da bi ona daleko bolje mogla vladati, ako baš ne bez ovakvih institucija, a ono svakako mimo njih i protiv njih, a najbolje s njima kad na svoju nezavisnost više ne bi polagali pravo! Otuda pritisci na sud, otuda besprizorna kampanja protiv ombudsmana, otuda opstruiranje rada i pokušaja usavršavanja rada Agencije za borbu protiv korupcije, otuda igre s poverenicima.
Na sceni je posebna vrsta političkog mimetizma: podražavati razvijene demokratije, bez ubeđenja da je to korisno, bez namere da se to u praksi primeni i bez jasnog distanciranja od onih koji u ekspanzivnoj i sve masovnijoj fašizaciji društvenog ambijenta, to podražavanje smatraju prokletstvom. Hipokrizija koja nam dolazi odozgo, ma koliko providna, veoma je delotvorna. Otkrivanje besmisla od strane onih koji tu hipokriziju osuđuju iščezava pred lakovernošću ili podaničkim entuzijazmom onih koji je ne vide ili se sa njom mire.
Nasuprot tome, ne posustaje se u nastojanju da se pravosuđe prikaže boljim. Štaviše, polet u donošenju prigodnih strategija i akcionih planova, u obrnutoj je srazmeri sa mogućnošću da se dostigne poželjni cilj. Možda je jedan od razloga upravo to što poželjni cilj nije i onaj koji vlast odista želi.
Pravosuđe je zaraženo političkim ambijentom. Ono ne može ostati izolovano od zla koje po društvu rasprostiru političke partije, izvršna vlast, programi obrazovanja, kler i kriminal. U takvim prilikama, po pravilu, instalacija harizme glavni oslonac nalazi u karijeristima, konvertitima i ljudima ucenjenim zatajivanjem sopstvene sumnjive prošlosti.
Ako pođemo od Milsove postavke da koncepciju čini ideja ispunjena empirijskim sadržajem, videćemo da kod nas, u odsustvu bilo kakve zamisli da se u pravosuđu promeni išta drugo osim broja nerešenih predmeta, upotreba fraze o njegovoj reformi nema nikakvog empirijskog pokrića. Otuda se, bez energičnih i promišljenih promena, ne može nazreti ni bilo kakva koncepcija, ako takve želje uopšte ima, da se sudska vlast, pre svega, učini stručnom i nezavisnom.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve