Komentar
Nestorović reloaded: Bućkalo za somove
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Kako učiniti jednu ibijevsku sprdnju s gradom i potrebama građana realnom, neopozivom i nepopravljivom
„Ako ne volite Vučića, nemojte biti protiv Prokopa.“
Zoran Panović
„Ako već volite Vučića, ne morate voleti i Prokop.“
T. P.
Najproblematičnije su, ne samo u politici, one odluke čiji donosioci će lično biti pošteđeni od njihovih posledica, jer ih dotične neće sustići, imuni su od njih u vremenskom, prostornom, „klasnom“ ili nekom drugom smislu. Priča o famoznom beogradskom Prokopu to tragično dobro ilustruje. Pre neku godinu sam, čini mi se u Trezoru RTS-a, gledao bizaran „stend ap“ nastup Maršala Tita iz 1970. prilikom otvaranja mosta Gazela. Pokaže tako Tito s mosta rukom prema tzv. savskom amfiteatru, u čijem se epicentru kočopere glavna železnička i autobuska stanica, pa kaže, to tu je ruglo, majku mu božju imperijaljističku, to ćemo mi sve fino iseljit, i napravit negdje drugdje, ti bokca. Otkad sam video taj prizor, skloniji sam da poverujem u onu mitsku priču kako je Smederevo napravilo železaru jer je Tito, kad je bio tamo, umesto „grožđe“ čuo „gvožđe“, pa ukazao da se tu lepo izgradi znate već šta.
E sad, gledam ja taj snimak i mislim se: a šta se kog đavola tiče Broz Josipa gde će biti glavna železnička i autobuska stanica? Šta, da nije ‘teo sabajle da uhvati ubrzani za Lajkovac? Pa, u tom je trenutku prošlo već nekoliko decenija otkad je jedini voz kojim je Tito uopšte putovao bio „Plavi voz“, a tu je on lično određivao kompletan vozni red, sve sa polaznim i dolaznim stanicama. Mada, kad pogledaš, i taj Prokop… Pa, to je njemu zapravo bilo blizu i zgodno. Njemu, i uglavnom nikome drugom: to je bilo i ostalo jedna velika rupa, zjapeće Ništa na potpuno idiotskoj lokaciji, naprosto strukturno neupotrebljivo da bude glavna stanica. Nikakve pare, ulaganja, dogradnje i ostala čudesa nisu mogli i nikada neće moći da isprave tu ugrađenu falinku Prokopa: to je prosto jedna rupa u brdu, i to je sve. Nije to zbog njegove višedecenijske nedovršenosti, nego zbog nedovršivosti: i da izgradiš tamo „Enterprajz“, to će i dalje biti samo „Enterprajz“ u nedođiji. Zato se to i kilavi već skoro pola veka: ne što nije bilo para ili „političke volje“, nego što niko zapravo ne ume da dovrši, a niko ne sme zvanično da prekine, nešto što je od početka kristalno impresivan promašaj, kolosalna budalaština.
Odmah dugujem objašnjenje: nije Prokop budalaština „kao takav“, naprotiv, on jeste važan deo sistema gradske železnice kao kakve-takve osnovice za sanjani metro etc.; ono što je budalasto je ideja da bi Prokop trebalo da posluži ne kao neka vrsta dopune, nego umesto regularne glavne beogradske stanice, sagrađene na strateški gotovo besprekornom mestu za grad ovih gabarita. Ozbiljne železničke stanice nalaze se baš na onakvim – ili još boljim, pristupačnijim i „centralnijim“ – mestima. Pogledajte Istočnu, Severnu, Lionsku i ostale „glavne“ pariske stanice, pogledajte Viktoriju, Padington i druge londonske, pogledajte Keleti i Njugati u Pešti, kao i železničko-autobuske stanice u susedstvu, u Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, uostalom u Novom Sadu: sve je to smešteno bar na obodima istorijskog jezgra grada, i na širokim i centralnim gradskim avenijama i bulevarima, u užem ili širem centru (groteskno je, s tim u vezi, da se ona prokopska pustolina naziva „Beograd Centar“; mogli su s podjednakim pravom i smislom da je nazovu i „Adis Abeba“) i odlično povezano bezbrojnim linijama svih vrsta gradskog prevoza sa svim delovima grada. I naravno: gotovo je svugde i glavni terminal međugradskih autobusa odmah tu negde, a ne na drugom kraju grada, kako već decenijama moćnici raznih jugoslovenskih i srpskih režima prete da će učiniti u Beogradu, a evo je „Vučić“ jako ponosan na mogućnost da baš on to i realizuje. A zašto nam sve to rade? Rekoh već: iz razloga „klasne“ naravi, to jest zato što oni, Donosioci Odluka, ionako odavno ne žive kao obični smrtnici, i zapravo im je sasvim svejedno kakve su posledice njihovih vizija. U kontekstu trakavice o Prokopu, ne znam šta je u vezi sa „savskim amfiteatrom“ eventualno smetalo Titu, Draži Markoviću, Stamboliću, Miloševiću, Đinđiću, Koštunici ili kome već, ali prejasno je šta smeta Vučiću: treba mu slobodan prostor za njegove arapske prijatelje, to jest za orgijanja krupnog, špekulantskog kapitala, direktno na račun i na štetu stanovnika Beograda i svih „običnih“ posetilaca ovog grada, onih koji mahom dolaze vozom ili autobusom. E, zato će „Vučić“ po svoj prilici, ako mu dozvolimo, biti realizator jedne odavno najavljene smrti, onaj koji će ibijevsku sprdnju s gradom i potrebama miliona ljudi učiniti realnom, neopozivom i nepopravljivom. Ta, šta ga briga? Neće ni on nikada ubrzanim u Lajkovac.
Uzgred, nisu ona dva smešno-tužno prazna voza koje je Vučić svečano otprokopio ka Novom Sadu takođe ništa viđeno „prvi put u novijoj istoriji“. Sećam se jednog za mene traumatičnog aprilskog dana 1992, kad sam vukao svoje skromne torbe na tu prokopsku pustolinu, i ubacivao ih u „elektromotorni“ za Novi Sad, otišao pa se vratio, ponovio turu s drugim torbama. Stajao sam na apsurdnoj prokopskoj vetrometini, najsamlji na svetu, u još jednoj upečatljivoj epizodi temeljnog urušavanja mog dotadašnjeg života, misleći o tome kako je ovo kanda dno, kako niže ne mogu pasti. Šta li je tada radio mladi Vučić Aleksandar? Tabirio po nežnim uspomenama vođe neke navijačke bande? Spremao se na terenski patriotski rad po brdima iznad Sarajeva, gde je baš tih dana postajalo nepodnošljivo zanimljivo?
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Naklapa se o tome ko će biti Brnabić umesto Brnabić, to jest predsednik nove vlade. Zašto, kad je potpuno svejedno
Četvrt veka od bombardovanja, niko ništa nije naučio. U Srbiji smo rešili da jedni drugima pričamo poluistine i svoje žrtve koristimo kao adute u produženom obračunu za „našu stvar“
Goran Vesić je na društvenoj mreži X rekao da je Tito srušio dve zgrade na čijem mestu sada stoji Generalštab jer su ga „podsećale na srpsku istoriju i stari poredak“, a da su ovi koji bi sad da sačuvaju to kulturno dobro isti takvi
Stanimir B. je okončao život zbog zverske torture u ćeliji zatvora Padinska Skela – državne ustanove u koju nikad i nikako nije smeo da dospe. Pravo pitanje zato glasi: gde mi to živimo? Jer Stanimir B. je slika u ogledalu i društva i svih nas
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve