Poput svakog pravog voluntariste, demagoga i populiste, mandatar je neumoran u olašavanju da su njegovi i interesi države i društva jedni te isti

Bez Aleksandra Vučića nema političke vijesti. Ako ne drži konferenciju za štampu, rukom piše ekspoze; ako u Torinu ne spašava Fijat u Srbiji, probija u Parizu blokadu Hrvatske na evropskom putu Srbije; ako se ne slika „na terenu", prima građane u Vladi Srbije... Izvještači u Nemanjinoj 11, daktilografi, poslanici u Skupštini, radnici u Kragujevcu, administracija i proevropske partije, lokalni čelnici i strani poduzetnici, ljudi sa komunalnim i zdravstvenim problemima i – ukratko – cjelokupna zemlja zavise dnevnog rasporeda budućeg i bivšeg premijera. Dojam koji mandatar svakodnevno proizvodi jeste da na političkoj sceni i u državnim institucijama više nije ostao nitko u stanju da obavlja svoj posao ma kako on bio rutinski.

Zato djeluje sasvim uvjerljivo da Vučić uprkos svim naporima nije u stanju da sastavi vladu ni dva i po mjeseca ni poslije izbora. Prosto, nema čovjek koga da dovede u svoj kabinet. Jer da nije tako, zar bi morao – a svjedok mu je cjelukupna javnost – sve sam raditi? I ne pokazuje li to koliko malo vjeruje u sposobnosti kako kadrova u sopstvenoj stranci, tako i u one eventalnih koalicionih partnera i „vanstranačke" eksperate u slobodnoj ponudi? O njihovoj radnoj energiji tek ne treba trošiti riječi – nije li se mandatar više puta žalio kako ministarski aspiranti žele u sred ljeta da odu na godišnji odmor?

A izazovi pred Vučićem nisu mali. Na koga da se osloni kada je riječ o Evropskoj uniji nakon brexita? Kome da povjeri pregovore sa stranim investitorima? Ili rješavanje gomile probleme u lokalnoj upravi, sanitarnim inspekcijama, zdravstvu, pravosuđu... Vučić je, očito, ubjeđen da nitko osim njega nije sposoban da se bilo čim od ovoga pozabavi makar se radilo i o pukom izvršavanju naredbi.

Kada bi se radilo o par prvih mjeseci mandata, još bi se moglo imati izvjesnog razumjevanja za ovoliku marketinšku hiperaktivnost i stvarnu potrebu da se u sve mješa. To bi se tada tretiralo kao puko političko i državničko neiskustvo. Međutim, Vučić je na vlasti već četiri godine, pa njegova težnja prema koncentraciji svake moguće vlasti u vlastitim rukama pokazuje ne samo jasnu autoritarnu prirodu, nego i potpuni nedostatak i onog minimalnog upravljačkog kapaciteta. Poput svakog pravog voluntariste, demagoga i populiste, mandatar stalno mora oglašavati kako je uvijek i u svakoj prilici u pravu, te da su njegovi i interesi države i društva jedni te isti.

Beograd na vodi, slučaj sa „top menadžerom" Peterom Kamrašem u Željezari Smederevo, stanje u medijima, tajni ugovori, Etihad i još mnogo toga dobro pokazuju kuda vodi ovakvo vođenje zemlje. A i da se ne govori kakve sve ovo ostavlja posljedice na institucionalni i demokratski život zemlje. Zato, pošto Vučić ne pokazuje znakove da će se skoro zamoriti, što se brže Srbija umori od njega to će za sve biti bolje. Kako za zemlju, tako i za samog madatara.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=204#knj1

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine