Autor

1.8.2016. >

Čerčil iz našeg sokaka

Obojica su započela kao propagandno-ratni izvještači posebne namene; obojica su, svaki u svoje vreme, bili najmlađi ministri; obojica se osim politike ničim drugim nisu bavila. Jedan je za ratne memoare dobio Nobelova nagradu, drugi je učestvovao u „Plesu sa zvezdama" na Pinku

„Pročitao sam knjigu na srpskom i na engleskom", izjavio je budući i bivši premijer Aleksandar Vučić prošle nedelje na promociji monografije „Faktor Čerčil" Borisa Džonsona. Imenovanje ovog žestokog zagovornika Brexita i skandal majstora za britanskog ministra vanjskih poslova, gotovo cjelokupna Evropska unija doživjela je kao kombinaciju jeftine provokacije i lošeg vica. Međutim, čovjek bez koga se ništa u Srbiji ne može zamisliti, našao je vremena ne samo da uporedi prevod sa orginalom, već i da uveliča predstavljanje knjige publici.

Da li je riječ o podilaženju Džonsonu koji je, ne bi li po svaku cijenu privukao pažnju medija, uz razne druge davao i „prosrpske" izjave? Ili je u pitanju fasicinacija britanskim ratnim premijerom koga je pored Šarla de Gola u domaću politiku uvela Vesna Pešić kada je nesmotreno poredila prihvatanje Briselskog sporazuma sa državništvom ove dvojice? Možda oboje?

Inače, politička karijera Vinstona Čerčila i Vučića imaju izvjesnih dodirnih točaka. Obojica su započeli kao propagandno-ratni izvještači posebne namjene – prvi u Burskom ratu, drugi na Palama za vrijeme krvoprolića u Bosni i Hercegovini; obojica su, svaki u svoje vrijeme, bili i najmlađi ministri – Čerčil u kabinetu Henrija Kampbela Banermana, Vučić u vladi Nacionalnog jedinstava Mirka Marjanovića; obojica se osim politike ničim drugim nisu bavila – istina, jedan je slikao i za ratne memoare dobio Nobelova nagradu, drugi učestvovao u „Plesu sa zvezdama" na Pinku, sakuplja vina...

Tu negdje završava svaka sličnost. Čerčil je postao premijer prvenstveno na osnovu dosljednjeg otpora Hitleru zbog čega je godinama čamio u političkom zapećku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i u najcrnjim trenucima djelovao je smirujuće, unosio stabilnost, nastojao da ratno stanje ograniči na neophodnu mjeru, najteže odluke donosio bez dramljenja i viška emocije svake vrste... Također, u svom kabinetu nije držao istomišljenike i klimoglavce. Naprotiv – upravo ga je dio kolega iz vlade porazio na izborima kada je bio u zenitu salve i uticaja.

Za razliku od Čerčila, Vučić je na vlast došao kada je, bar verbalno, digao ruke od svega onog što je skoro dvije decenije zastupao, govorio i vjerovao. Mirnodoposki srpski premijer ne može bez medijskih državnih udara, lova na vještice, dramatizacije potpuno rutinskih poslova, nepredvidljivih postupaka i kao takav je ključni faktor u izazivanju kriza i nestabilnosti u zemlji. Pored toga, teško ga je zamisliti u okruženju suradnika i koalicionih partnera a da to ne liči na festival poltronstva.

Vučić je onomad čitao Maksa Vebera i od tada ne zatvara usta hvališući se da, mučenik, radi od jutra do sutra, bez sna i odmora, daha i predaha. Nije važno što nije zapamtio da protestantska etika pored vrednoće podrazumjeva i skromnost – mnogo bitnije je ono što je usvojio. A to je koncept vlasti karizmatskog vođe.

„Karizmatska vlast se zasniva na afektivnoj predanosti vođi, naročito (njegovim) mogućim sposobnostima, proročkoj snazi ili duhovnoj ili govorničkoj moći", piše Veber, „Izvor lične prednosti je oduševljenje za vječno novo."

Kad se pogleda Vučićeva tehnologija vlasti, njegovi javni maniri, te idolopoklonički odnos suradnika i obožavalaca, jasno je zbog čega mu je Veber toliko zanimljiv.

Na sve ovo se, logično, nadovezala aktualna čerčilijanska faza. Jer, ratnom premijeru Velike Britanije možda se i može ponešto osporiti, ali ne i prirodna, autentična karizma.

„Lider koji je kao takav prihvaćen mora samo da bude siguran u pogledu onoga što je najbolje da čini, ili da je bar donio takvu odluku. Čovjeku broj jedan ljudi su nevjerovatno privrženi. Ako posrne, pridržavaju ga. Ako pravi greške, one se moraju opravdati. Ako spava, ne smiju ga bez potrebe uznemiravati. Tek ako baš nikako ne valja, obaraju ga. Ali toj krajnjoj mjeri ne pribjegava se svaki dan; a svakako ne u danima neposredno poslije njegovog izbora".

Ovi redovi iz Čerčilove knjige „Drugi svjetski rat" svakako su poznati Aleksandru Vučiću. Koliko su istiniti i on i Srbija svjedoče svaki dan. Građani će tek da osjete i nagledaju se odlučnosti i liderstva na način Čerčila iz našeg sokaka.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine