Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Zoran B. Nikolić (1966–2016)
„Ne može više ovako!“ „Dosta mi je svega!“ Ima ljudi koji se stalno protiv nečega bune, kojima nijedno stanje ne valja, koji nikada nisu zadovoljni.
Fizički osećaj koji goni na pobunu liči na glad. Ista uznemirujuća praznina u utrobi, vrtoglavica i malaksalost udova na početku, glavobolja i bes u poodmaklom stadijumu. Simptomi koji upućuju na pomisao da organizmu nedostaje nešto veoma važno. Tek će glad, nedostatak hrane, fizički neizdrživo stanje, biti dovoljan razlog da većinu ljudi navede na pobunu. Ali, hronične bundžije se po pravilu ne regrutuju iz slojeva najteže pogođenih praksom, stanjem ili poretkom protiv kojeg se bune. Ne, za rađanje pravog bundžije potrebna je dokolica.
Pogrešna je, međutim, pomisao da postoje „buntovnici bez razloga“. Često će se, pogotovo mladi ljudi, buniti a da ne znaju šta im zapravo smeta. U pubertetu, kada deca počnu da naziru obrise sveta, pobuna se rađa iz neznanja, neshvatanja, straha i uopštenog osećaja teskobe izazvanog mnoštvom pravila čije se poštovanje odjednom od tinejdžera traži. Tada se prosto radi ono što se „ne sme“, bilo to psovanje, pušenje, bušenje nosa ili obijanje trafike. Ali, kada ma koji od ovih postupaka postane navika, prestaje da bude akt pobune i postaje samo egzibicionizam, zavisnost ili kriminal.
Bez obzira na uzrast, mnogi će pobunjenici potpuno pogrešno fiksirati predmet svoje pobune, ne buneći se protiv onoga što im stvarno smeta. Neprijatelj-surogat može biti druga rasa ili veroispovest, suprotni pol, tehnološki napredak, nepravoverna seksualna orijentacija, cigarete… Pravi razlog ovakve pobune najčešće je unutrašnji. Ne uspevši da pobede neku sopstvenu grižu savesti, nezadovoljenu želju, neostvarenu ambiciju ili prosto nepostojanje seksualnog života, ovi ljudi polaze u rat protiv makar čega da bi izbegli bavljenje sopstvenim problemima.
Postoje i parcijalni buntovnici koji se bore protiv uništavanja tropskih šuma, ali ne i protiv klanične industrije, protiv dečjeg rada u zemljama Trećeg sveta, ali ne i protiv neokolonijalizma, za ljudska prava, ali ne protiv industrije naoružanja. Bez vere u mogućnost pobede većina se u pobunu ne bi ni upuštala. Mnogo je lakše verovati u pobedu ako sebe slažeš o razmerama problema. Nije važno što te ta laž onemogućava da pobediš, važno je zavarati savest ili živeti u zanosu.
Pobunjenici se uvek bore za slobodu iili pravdu, onako kako te pojmove vidi vera, ideologija, nacija, klasa, generacija, partija, društveni, kulturni ili umetnički pokret ili neka uža grupa kojoj pripadaju. Pripadnost grupi je suštinska odlika buntovništva. Tek postojanje istomišljenika rađa pobunu, prvo jer potvrđuje da nije reč samo o ličnom nezadovoljstvu ili ludilu, a zatim i zato što sam čovek ne može mnogo da uradi. A cilj svakog pravog buntovnika nije da samo diže galamu, već da nadvlada silu koja ga tlači. Postojanje istomišljenika stvara uverenje da borba ima smisla. I usamljeni pobunjenici, priznavali to ili ne, traže sledbenike. Inače bi ćutali.
Svaka pobuna prirodno traži sve više i više sledbenika, sve dok njihov broj ne bude dovoljan za pobedu. Da bi delovanje velikog broja pojedinaca imalo smisla, potrebna je nekakva organizacija. Tu se krije ključ buduće pobede. Ali, što je više ljudi uključeno, to je potrebno više kompromisa, tumačenja, posrednika. Tako se, što je bliže uspehu, pobuna sve više udaljava od svog cilja. Tačnije, cilj se stalno sužava, ne bi li se održalo potrebno jedinstvo delovanja. Zato se, kada se taj suženi cilj ostvari, kod naiskrenijih učesnika pobune već sledećeg jutra posle pobede ponovo javlja ona praznina u utrobi.
Pobuna je unutrašnja stvar zajednice koja je njome zahvaćena, buniš se uvek protiv svog gospodara. A gospodara na ovom svetu uvek ima više, i interesi su im uvek međusobno suprotstavljeni. Svaki od njih bi hteo ono što drugi ima. To što se neko buni protiv svog gospodara uvek odgovara nekom drugom gospodaru. Pobunjenici uvek mogu da nađu spoljnog saveznika. I, ako zaista žele da pobede, uvek se trude da saveznika nađu. Saveznici se trude da pobunjenicima svim sredstvima olakšaju borbu. I pobunjenici se bune da bi im život bio lakši nego što jeste, a ne teži, a pobunjeničke vođe su po definiciji najnapredniji deo pokreta…
Olakšavanje života ključnim učesnicima pobune koja je uzela maha je istovremeno i najuspešnija strategija borbe protiv pobune. Priznajte da su pobunjenici u pravu, usvojite ciljeve pobune kao svoje, obaspite vođe počastima i pobuna će se istopiti na vaše oči. Uvek se nađe načina za obračun sa nekolicinom najokorelijih koji odbijaju da prihvate realnost.
Tako je tek pobeda pobune njen pravi poraz. Najuspešniji pobunjenik je onaj koji najviše liči na onog protiv koga se buni. Kod svakog pobunjenika ima i dokolice, i bežanja od ličnih problema, i želje za zanosom, i želje za vlašću i počastima. Ali, pravi pobunjenik je svestan da ne može da pobedi i da dobrih razloga za pobunu uvek ima.
I samim moćnicima je neophodno da uvek tinja nekakav plamičak pobune protiv njih. On s jedne strane ilustruje njihovu navodnu dobroćudnost, a sa druge dokazuje potrebu postojanja jakih mehanizama kontrole. Zar vam sve to ne stvara neku čudnu, uznemirujuću prazninu u stomaku?
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve