Svako malo javlja se poneka politički pornografska priča o oružju – samo što tog oružja nigde nema. Ako ga i ima, ili nije ničije, ili ne postoji, ali važno je da se priča vucara po medijima
Najnovija i nedokazana priča: piše „Blic“ da je Vojnobezbednosna agencija (VBA) zaplenila „hiljade automatskih pušaka, minobacača“ itd. koliko pre neki dan, a na putu za Makedoniju. VBA nije rekla ništa: nema komentar, ako ih je iko i pitao, znajući tabloidne običaje ovde. Hajde da razmotrimo stvar: hiljade automatskih pušaka i minobacača zauzeće (i bez odgovarajuće i potrebne ambalaže) nekoliko velikih šlepera; znamo to još iz 1991, kada smo imali barem dokaze o ilegalnom uvozu naoružanja u Hrvatsku. Jesmo li videli i jednu jedinu sliku tog grdnog naoružanja koje da je išlo „albanskim ekstremistima“ u Makedoniji? Nismo. Zašto?
Zato što bismo – da je to istina – videli onoliko slika kamiona, oružja i pohapšenih švercera na svim televizijama. Jedino što smo videli na nekim medijima bile su slike iz zbirki zaplenjenog oružja MUP ili sudova: nešto lovačkih karabina i mauzerki M-48 poređanih u soške u nekoj kancelariji i slike trofejnih puškomitraljeza MG-38 i jednog puškomitraljeza sistema Degtjarjeva (M-1943, iz sovjetske vojne pomoći do 1948) iz neke druge prostorije. Slike su, dakle, bile lažne, ali koga još to zanima?
Odakle sada ta priča, šuplja i jevtina kakva je? Pa iz čuvenog „makedonskog scenarija“ Aleksandra Vučića: u svojim promašenim naporima da po svaku cenu spasu Gruevskog od propasti, ovi naši spin-doktori izmišljaju sada „hiljade pušaka i minobacača“ koji da su krenuli u Makedoniju da naoružavaju tamošnje Albance. Pritom nema niti jednog dokaza, potvrde VBA ili slike. To zvuči kao znak panike: daj šta daš!
foto: fonet…i municija
SEĆATE LI SE JAJINACA: Dokaz tome da je panika u pitanju je i vest narednih dana da je „800 veterana iz Preševske doline“, teško naoružanih takođe, krenulo u Makedoniju. Niko ih nije video, idu preko granice neprimećeni, valjda su se naoružali tim hiljadama automatskih pušaka i minobacača koji su inače već zaplenjeni, a sve u svrhu „makedonskog scenarija“. I sad neko očekuje da javnost u Srbiji poveruje u dve takve presne laži. A zašto da ne? Sve što se ovde saopšti na tu temu smatra se gotovim i završenim poslom: Šiptari i njihova posla. Ima li sve to neke veze sa logikom i običnom zdravom pameću nije bitno. Bitno je da Srbija pomogne Gruevskom kako god može, sve i kada je Nikola Gruevski kao političar klinički mrtav i gotov. To je jevtinoća kao ona da se sada svi sećaju da je novi predsednik Sobranja Džaferi odjednom „terorista“, mada je tom istom Gruevskom godinama bio sasvim dobar za ministra odbrane. Odakle i zašto takva patološka potreba da se od konačne propasti sačuva jedan inače propali političar poput Gruevskog – nije jasno. Valjda ima ko zna.
To nas dovodi do prethodnog slučaja: oružja nađenog u Jajincima, blizu skretanja za porodičnu kuću Vučića za koju u životu ne bismo bili saznali da postoji da nije bilo te veštačke naduvane priče. Tamo je, da se podsetimo, nađen neki sanduk sa jednim ručnim raketnim bacačem tipa „zolja“ (64 mm), par ručnih bombi i celih 150 metaka M-43 kalibra 7,62 X 39 mm za automatsku pušku sistema Kalašnjikova. Toliko metaka je inače redovno borbeno sledovanje za jednog strelca (pet magazina, svaki sa 30 metaka). Pušaka nije bilo, trebalo je valjda budući „atentatori“ na Aleksandra ili Andreja Vučića da ih donesu prazne, pa da ih tamo pune. Odmah je napravljena odgovarajuća medijska galama, protiv svih pravila kriminalistike koja zahtevaju da se takav nalaz nadzire za slučaj da neko dođe po to, a za šta postoje jako dobre tehničke i taktičke pretpostavke. Ali ne: bilo je bitno napraviti galamu oko, eto „ugroženosti premijera i njegove porodice“ i da se danima razvlače slaboumne teorije zavere, umesto da se vlasnici tog oružja lepo sačekaju – ako dođu po njega. Po svemu sudeći, s obzirom na tišinu koja je oko toga nastala, to oružje neko je odbacio ne misleći i verovatno ne znajući da tu ima neka Vučića vikendica. To se događa stalno. Iz te cele dernjave, kuknjave i prenemaganja nije na kraju ispalo ništa: stvar je zaboravljena. Tako će biti zaboravljene i „hiljade automatskih pušaka“ za Makedoniju, kao i „800 veterana UČPBM“ koji idu da prave „makedonski scenario“ Aleksandra Vučića.
NIKINCI NA SUVOM: U međuvremenu, Nikola Gruevski i njegov pajtaš Đorđi Ivanov gube metar po metar političkog prostora, a Zoranu Zaevu ide sve bolje. Zašto ovi naši nesrećnici nepogrešivo navijaju za poražene strane? Ne znamo. Brukaju nas budalaštinama sa „oružjem“ i „dobrovoljcima“, sve u želji da pomognu konačno poraženim političarima; plaše nas „makedonskim scenarijima“ i žutim patkama, ujka Džordžom Sorosom koji ne shvata o čemu je reč, a ne vide da je stvar jednostavna: Makedoncima je dosta lopovske vlasti, bestidnih dripaca koji misle da je došlo njihovo i gube svaku meru. Zašto je Nikola Gruevski toliko važan Aleksandru Vučiću? Ne znamo, ali jeste.
Ima li nekoga u ovoj državi da lepo ustane i kaže: nikakvo oružje VBA nije zaplenila, inače bismo to znali odmah; nikakvih 800 dobrovoljaca nije otišlo u Makedoniju, jer bismo to bili znali odmah (ako BIA nešto uopšte radi); oružje u Jajincima ostavio je neko da bi ga se rešio – ako ga nije ostavila vlast u nameri da se uvuče Vučiću, što se ne može više isključiti, znajući ih kakvi su.
A kakvi su? Evo: Aleksandar Vučić svečano je najavio ukazanje raketnog sistema Alas koji da „optičkim vlaknima“ ima domet do 25, pa i 50 kilometara, najboljeg na svetu, domaće proizvodnje, a sve to u Nikincima 9. maja. Posle je ispalo da je reč o sistemu obalske odbrane za određene arapske države, namenjenom gađanju preko mora iranskih patrolnih brodova; sistemu u kome je Srbija samo jedan od ugovarača. Sistem nije smeo biti ni pokazan, a kamo li demonstriran (Nikinci su na suvom), jer uslovi ugovora sa naručiocima to isključuju. Dodamo li tome naše čuvene sisteme Nora, Miloš, Lazar itd., o čemu je „Vreme“ već pisalo, imamo to što imamo: isprazno puvanje nepostojećim oružjem.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!