Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Pojam solidarnosti duboko je utkan u evropsko zakonodavstvo na osnovu više različitih sporazuma nastalih tokom decenija postojanja Evropske unije. Kakve su šanse da ovaj pojam uđe i u domaće zakonodavstvo, može li nas unapređenje vladavine prava dovesti do toga, tema je medijskog projekta "Država i solidarnost" kojim će se nedeljnik "Vreme" baviti u naredne tri godine
Ako o nečemu postoji društveni konsenzus u Srbiji, to je stav da nam nedostaje više solidarnosti. Oko ovoga se slažu svi slojevi društva, bez obzira na visinu primanja, životno doba i društveni položaj. Međutim, retko se pitamo šta je tačno solidarnost, da li ona može i treba da bude utkana i u zakonodavstvo jedne zemlje i kako dostići ovu društvenu vrednost. Za mnoge će zvučati iznenađujuće da je pojam solidarnosti duboko utkan u evropsko zakonodavstvo na osnovu više različitih sporazuma nastalih tokom decenija postojanja Evropske unije. Kakve su šanse da ovaj pojam uđe i u domaće zakonodavstvo, može li nas unapređenje vladavine prava dovesti do toga, tema je medijskog projekta „Država i solidarnost“ kojim će se nedeljnik „Vreme“ baviti u naredne tri godine.
U te tri godine, obuhvatićemo neke od ključnih oblasti i kategorija društva kojima je solidarnost neophodna i koje potpadaju pod pregovaračka poglavlja u procesu pristupanja Srbije Evropskoj uniji. Kada je reč o oblastima kojima ćemo se baviti, tu je pre svega socijalna politika i zapošljavanje, odnosno, pregovaračko poglavlje 19. Položaj radnika u Srbiji nikako nije dobar, što nam pokazuju brojni primeri, počev od tragičnog prošlogodišnjeg samoubistva radnika Goše u Smederevskoj Palanci, preko glasina o mučilištima u Juri ili Geoksu, otpuštanja trudnica i porodilja u Air Srbiji i brojni drugi primeri. Osim radnika, bavićemo se i položajem drugih osetljivih grupa, naročito decom. Prema podacima Unicefa, svako osmo dete u Srbiji živi ispod granice siromaštva, a za dečje dodatke se izdvaja oko 0,6 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda, za razliku od evropskog proseka koji iznosi 1,2 odsto BDP-a. Prema procenama Unicefa, dečiji dodatak prima samo 40 odsto dece koja bi zakonski mogla da ostvare to pravo, a razlog je uglavnom neinformisanost roditelja i staratelja o tome koja su im prava na raspolaganju.
Dužnu pažnju posvetićemo i poglavlju 26, koje se odnosi na obrazovanje i kulturu, s tim što će naš akcenat biti na obrazovanju, odnosno jednakoj dostupnosti obrazovanja svim građanima. Već dugi niz godina, u okviru projekta Tempus rade se istraživanja društvene pokretljivosti unutar obrazovnog sistema. Istraživanje „Socijalna dimenzija studiranja u Srbiji“ pokazuje da u našoj zemlji vlada ogromna nejednakost kada je reč o pristupu višem i visokom obrazovanju. Za razliku od situacije od pre 30 ili 40 godina, kada je ogromna većina dece čiji roditelji imaju završenu srednju školu, upisivala i završavala fakultete, danas je slika potpuno drugačija: deca niskokvalifikovanih roditelja najčešće i sama ostaju na tom nivou obrazovanja, dok fakultete upisuju u ogromnoj većini deca čiji roditelji takođe imaju završene fakultete. Uspon na društvenoj lestvici nije moguć ili je znatno otežan zahvaljujući nizu socijalnih i ekonomskih faktora.
Namera nam je i da se temeljno bavimo onim što pokriva poglavlje 28 – zaštita potrošača i zaštita zdravlja, sa akcentom na zdravlje, odnosno zdravstveni sistem i njegove nedostatke. Koliko ljudi u Srbiji ne ostvaruje pravo na osnovno zdravstveno osiguranje, kako se raspolaže posebnim fondovima poput onog za lečenje dece u inostranstvu, zašto imamo tako mnogo solidarnih akcija prikupljanja novca putem SMS-ova i šta je uzrok velikom broju afera u vezi sa takvim humanitarnim akcijama, samo su neka od pitanja na koja ćemo potražiti odgovore. Osim dostupnosti zdravstvene zaštite, pokrenućemo i niz drugih pitanja iz korpusa zdravlja, poput dostupnosti lekova, medicinskih pomagala i prevencije bolesti. Već je opšte poznato, na primer, da je postotak malignih oboljenja u Srbiji jednak evropskom proseku, ali da je smrtnost znatno veća. Da li je razlog tome odsustvo svesti o prevenciji ili slaba dostupnost dijagnostici i pravovremenom reagovanju, takođe spada u domen pitanja solidarnosti, jer i ovde postoje ozbiljni indikatori da je reč o nejednakoj dostupnosti za sve građane. U nekim oblastima, uočena je i diskriminacija na osnovu starosti, pa tako određeni lekovi koji su na pozitivnim listama nisu dostupni građanima starijim od 80 godina, već moraju da ih plate po punoj ceni, ili da ih nabavljaju u inostranstvu, sumnjivim kanalima, ako je reč o lekovima koji se ne mogu nabaviti bez recepta. Zabeležili smo i slučajeve u kojima pacijentima sa neurološkim oboljenjima komisije RFZO-a ne odobravaju troškove hodalica, jer lekari procenjuju da će u narednih nekoliko godina bolest napredovati toliko da će tim pacijentima biti potrebna invalidska kolica, te je odobravanje troškova za kupovinu hodalice – bacanje novca.
Pravosuđe i osnovna prava, te pravda, sloboda i bezbednost poznatija su kao famozna poglavlja 23 i 24. Srbija od 2002. godine pokušava da donese Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći i to joj punih 16 godina ne polazi za rukom. Iako pri pojedinim lokalnim samoupravama postoje centri zaduženi za besplatnu pravnu pomoć, taj broj nije dovoljan i ne može da podmiri potrebe građana. Samo jedna trećina lokalnih samouprava ima službe zadužene za besplatnu pravnu pomoć. Prema nalazima organizacije Sivil rajts difenders iz 2016. godine, zaposleni u službama za implementaciju pravne pomoći svoj položaj smatraju degradirajućim, doživljavaju ga kao nazadovanje u poslu i misle da nemaju mogućnost da odatle napreduju. To se doživljava kao profesionalni ćorsokak. Sa druge strane, u Srbiji postoji 700.000 ljudi kojima je potrebna pravna pomoć jer su socijalno ugroženi, odnosno nemaju novca da sebi priušte pravnog zastupnika. U tih 700.000 nisu ubrojani pripadnici LGBT populacije, Romi i žrtve partnerskog i porodičnog nasilja, što znači da je broj onih kojima je jednak pristup pravdi neophodan veći od zvaničnog kojim raspolažemo.
Jednak pristup pravdi je samo jedan od segmenata poglavlja 23 i 24 kojima ćemo se baviti, jer su ova poglavlja, po ocenama svih aktera u pregovaračkom procesu najobimnija i, premda prva otvorena, biće zatvorena tek na kraju pregovora zato što obuhvataju praktično sve sektore funkcionisanja sistema. Kada je reč o pravosuđu, bavićemo se i položajem sudija, nezavisnošću sudstva od politike, ali i položajem žrtava i njihovim mogućnostima da ostvare pravo na odštetu. Takođe, važna tema je i mogućnost osnivanja solidarnih fondova za različite kategorije stanovništva, poput samohranih roditelja ili onih koji ne uspevaju da naplate alimentaciju od drugog roditelja.
Na kraju, nećemo zanemariti ni pregovaračko poglavlje 10 – informaciono društvo i mediji. Mediji u Srbiji su u drastično nejednakom položaju, nekoliko nezavisnih studija pokazuje da je prekarni rad osnovna karakteristika novinarske profesije, a veliki broj gradova u Srbiji gotovo da više nema medije, što znači da je ogroman broj novinara bez posla. Odnosi između najvećih medijskih udruženja u Srbiji su duboko poremećeni, a nekoliko novinarskih akcija poput „Novinari ne kleče“ i Grupe za slobodu medija nastale posle gašenja „Vranjskih novina“ naišle su na ozbiljna ograničenja i prepreke. Pitanje novinarske solidarnosti se često pokreće, bilo da je reč o solidarnosti unutar profesije ili solidarnosti na relaciji novinari – građani.
Svaku od nabrojanih oblasti posmatraćemo iz dva ugla: solidarnosti među građanima i solidarnosti države sa građanima. Cilj nam je da istražimo šta se od gorućih problema može rešiti sistemski, odnosno ugrađivanjem pojma solidarnosti u zakonodavstvo i javne politike. Takođe, veliki deo projekta posvetićemo različitim primerima neformalnog samoorganizovanja građana kako bi se nadomestili nedostaci institucija i državnog ili pravosudnog aparata. U prevodu: istraživaćemo koliko smo tu jedni za druge onda kada nam sistem okrene leđa.
Članak je objavljen u okviru projekta „Država i solidarnost – Pogled uprt u evropsko pravo“ koji finansira Evropska unija (preko Delegacije EU u Srbiji) kroz medijski program.
Objavljivanje ovog članka omogućeno je uz finansijsku pomoć Evropske unije. Sadržaj članka odgovornost je isključivo nedeljnika „Vreme“ i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenja Evropske unije.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve